fizika zracenja

Fizika zračenja

Oblast fizike koju nazivamo fizikom zračenja predstavlja osnovu za proučavanje pojava koje uzrokuje jonizujuće zračenje. U fizici se pod zračenjem – radijacijom podrazumijeva emisija ili transmisija energije u vidu talasa ili čestica kroz vazduh ili neki drugi materijal.

Zračenje se obično kategorizira u dvije skupine: jonizujuće i nejonizujuće, u zavisnosti od energije. Jonizujuće zračenje “nosi” više od 10 eV energije, što je dovoljno za jonizaciju atoma i molekula, kao i razaranje hemijskih veza. Izvori jonizujućeg zračenja su najčešće radioaktivni materijali koji emituju alfa, beta ili gama zračenje (jezgra helijuma, elektroni, pozitroni i fotoni). Drugi izvori ovog zračenja uključuju X zrake, muone, mezone, pozitrone, neutrone i druge čestice koje čine sekundarno kosmičko zračenje koje nastaje nakon interkacije primarnog kosmičnog zračenja sa atmosferom Zemlje.

Na odsjeku za fiziku moguće je izučavanje Fizike zračenja u okviru usmjerenja Primijenjene fizike (vidjeti plan i program Primijenjene fizike)

Radiotalasi, mikrotalasi i talasi svjetlosti nemaju dovoljno energije za jonizaciju pa se nazivaju nejonizujuće zračenje.

Radijacija i radioaktivni materijali se koriste u medicini za dijagnozu, terapiju i istraživanja. Naprimjer, X zraci prolaz kroz mišiće i ostala mekana tkiva, ali ne i kroz kosti. Zbog toga je moguća njihova primjena za snimanje lomova i lociranje raka u tijelu. Osim toga, u medicine se radijacija koristi i tako što se izvjesne radioaktivne substance ubacuju u tijelo pacijenta, a zatim se prati zračenje koje dolazi iz tijela kako se substanca kreće u pacijentu. Zračenje se koristi i za tretman tumora u tijelu.

Osim u medicini, radijacija se koristi i u nauci za npr. određivanje starosti materijala, kao i određivanje sastava materijala.